Poruka Borisa Tadića sa sastanka na Jahorini da se ne slaže sa tvrdnjom da je tzv. Republika srpska genocidna tvorevina, već politička volja srpskog naroda, te da je njegovo prisustvo na proslavi "dan Rs 01.09." normalan i logičan ćin, nam samo pokazuje da i poslije 16 godina od prestanka krvavog pira po Bosni većina naroda u Srbiji nije još doživjela katarzu. Još uvijek ne postoji vidljivo distanciranje (čast izuzetcima) od zločina koji su sprovedeni u ime srpskog naroda, a kroz Miloševićevo političko vodstvo poduprijeto idejom 'Velike Srbije' uz koju su stali i crkva, i vojska, a i veliki dio srpskih akademika koji su kroz svoje memorendume označili metu za odstrijel, i teritoriju za prisvojiti.

Skandiranje na sportskim terenima koja promoviraju ratno-huškačku mržnju su u punom jeke, i zbog nove generacije koja je odrasla na genocidnoj zaostavštini su prestigle mržnju iz devdesetih, koje u stvari nije ni bilo nego je bila nametnuta za uspostavu mračnih ciljeva. "Nož, žica - Srebrenica, i Ubij, zakolji da šiptar ne postoji" su parole mržnje koje su uveliko prihvačene u srpskom društvu kao dio narodnog folklora i slobode izražavanja.

Činjenice koje su zabilježene devedesetih se uveliko relativizuju, njih se osporava i negira. I sam Tadić u nastavku poruke sa Jahorine poručuje kako "narodi sa prostora ex YU nemaju istovjetno viđenje tragičnih događaja iz prošlosti", što nam pokazuje želju za relativizacijom. Dok se činjenice zataškavaju mitologija zauzima njihovo mjesto, a šutnja onih koji mogu nešto da promjene postaje zabrinjavajuča.

- Politika sadašnje Srbije prema BiH je totalno politika kolonijalne imperije. Tadićeve tvrdnje da je Rs "izraz potrebe srpskog naroda u BiH" same sebe diskvalifikuju, jer taj isti Tadić to isto osporava Kosovarima, dok su Sandžak i Vojvodina tabu teme. Srbijanska politika je postala providna, i svako iole obrazovan zna što se iza nje krije. Iluziono pitanje Kosova služi kao municija za daljne razbijanje Bosne. Ucjene s kojim se služe srbijanski predstavnici, a koje se lako mogu prepoznati u jučerašnjoj izjavi Ivice Dačića; - "Zamislite situaciju da se u Srbiji, u kojoj je već pala podrška za ulazak u EU ispod 50 odsto, odluči da država ne želi da uđe u EU, nego da želi da ima najbliže odnose sa Rusijom. Kakav bi bio interes Amerike da Rusija u jednom trenutku odluči da u Srbiji postavi neki raketni štit?", su najbolji pokazatelji.

Putanja te politike bi se ukratko mogla opisati kao; - prvo se lažemo, pa koljemo i bombardujemo, palimo i žarimo, pa zatim se malo oporavljamo i relativiziramo, malo ucjenjujemo i na kraju se gušimo u sopstvenim govnima. Sve opcije osim zadnje su iskorištene, pitanje je kad na tu opciju dođe red da li će biti dovoljno pojaseva za spašavanje.

Autor: Alem Rešidović / BosnaBezOkova.com Nazad