Analiziranjem bosanske zbilje, te politike koja se vodi u Bosni, a i vanjske politike koja je usmjerena prema Bosni, dolazimo da zaključka da je bosansko društvo podleglo nevidljivoj lobotomizaciji, koja je sprovedena sredstvima ispiranja mozga.

Sredstva za ispiranje mozga je najbolje opisao psihijatar Robert J. Lifton u kasnim pedesetim godinama dvadesetog stoljeća, koji je tada proučavao bivše ratne zarobljenike iz Korejanskih i Kineskih ratnih zatvora. Tom prilikom je prepoznao deset glavnih sredstava koja su korištena da bi cilj ispiranja mozga bio uspiješan, odnosno da se promjeni zatvorenička vjera u samog sebe i njihova vjerovanja. Njegovim studijama ću se poslužiti da vam prikažem paralelu, odnosno tok lobotomizacije bosanske nacije.

Sredstvo ispiranja mozga koje je Lifton izdvojio na prvo mijesto je napad na identitet. Taj napad bi se sastojao u tome da osobu predstavi da nije ono što ona smatra da jeste. Što je bilo i glavno oruđe velikosrpske ideologije nad bosanskim pravoslavcima, kojim je zadnjih 150 godina to propagirala kroz kojekakve mitologije i laži da su oni Srbi, a parelelno to provodila nad bosanskim muslimanima da su oni islamizirani Srbi, takođe, da su bosanski katolici pokatoličeni Srbi. Cilj tog dugogodišnjeg napada na bosanski identitet je da se bosanska nacija umori, zbuni i izgubi orijentaciju.

Drugo sredstvo za uspiješno ispiranje mozga je krivnja. Velikosrpska mašinerija je to sprovodila, i sprovodi, tako što srpskom narodu propagira da su oni najugroženiji narod na Balkanu, da su žrtve ostalih naroda sa Balkana. Srpske žrtve se povečavaju dnevno, što može da se uoći sa falsifikovanim ciframa broja žrtava u Jasenovcu. Prema njihovom propagandnom navođenju radi se o 800.000 žrtava, od kojih su 90% Srbi, što nije ni blizu istine. Istina je da je tu pogubljeno 80.914 žrtava, od kojih; oko 50% bosanskih i hrvatskih pravoslavaca, 20% bosanskih i hrvatskih Roma, 20% bosanskih i hrvatskih židova i 10% bosanskih i hrvatskih muslimana i katolika. Cilj ovog sredstva, krivnje, je taj da oni koji se neidentifikuju sa velikosrbizmom, osječaju generalnu sramotu, i da velikosrpska razaranja i klanja devesetih imaju opravdanje.

Treće sredstvo je samoizdaja, odnosno prihvatanje krivice. To stupa na snagu onda kad je osoba skrenula sa kursa, izgubila fokus na istinu i prihvatila nametnutu propagandnu krivnju. To se moglo najbolje ogledati u ratu devedesetih i stvaranjem Abdićeve APZK, kasnije žrtvovanjem Srebrenice, dejtonskim sporazumom, da bi se to u miru nastavilo kroz državnu i instuticionalnu politiku koja je spala na grane ustupanja velikosrpskoj mašineriji zla. Sa ovim izdajama se mijenja i vjerovanje, a osobe lojalne tom vjerovanju podliježu još većoj sramoti i gubljenju identiteta.

Četvrto sredstvo ispiranja mozga je pucanje osobe pod stresom (breaking point). To nastaje onda kad osoba u krizi identiteta osjeća duboku sramotu zbog toga što je izdao ono u što je vjerovao, i kad zbog toga dobije nervni slom ili pada u duboku depresiju u kojoj se osjeća usamljen i nemoćan za bilo kakvu promjenu. To stanje se oslikava upravo kroz poslijeratnu državnu i instuticionalnu politiku, u kojoj se probosanski političari još uvijek zbog krize identiteta pitaju - ko su, gdje su i šta bi trebali da rade. Sve se to prenosi i na bosansku naciju u cijelosti, jer kad osoba doživi to pucanje pod stresom, njegov identitet biva izložen nestanku i on nema svjesti ko je ili šta mu se dešava.

Peto sredstvo u nizu je popustljivost. To nastupa onda kad se osobi u fazi krize prilikom ispiranja mozga ponudi neka mala ljubaznost ili odlaganje od zlostavljanja. Žrtvi se ponudi gutljaj vode i ljubazno se ispitiva šta mu nedostaje, što u tom trenutku nakon višegodišnjeg ispiranja mozga ta mala ljubaznost izgleda ogramna, i žrtva kroz to osjeti bezbrižnost i zahvalnost, u toj visini kao da mu katil spašava život. To sredstvo se oslikava kroz dejtonski sporazum koji je nastao u dogovoru sa katilom i udovoljavanju njegovih zahtjeva, a zauzvrat se dobilo ništa od onog u što se vjerovalo.

Slijedeči stupanj ispiranje mozga je priznanje krivice. Kroz taj dio ispiranja mozga žrtva se suočava sa olakšanjem zbog popustljivosti. Tad žrtva ima želju da se oduži zbog pružene ljubaznosti, i u tom trenutku je velika mogučnost da žrtva prizna krivicu koja joj se servira. Takav scenario je prepoznatljiv u nedavnim događajima u kojem su glavni akteri bosanske politike uputili izvinjenje agresoru i domačim pobunjenicima. Isti su (na)sjeli za sto za kojim se devedesetih krojila karta podjele Republike Bosne i Hercegovine. Isti nisu ni riječi optužbe uputili na ratnohuškačke i antibosanske izjave izrečene 13. aprila 2011. godine u Banja Luci, na 11. redovnoj sjednici tzv. Vlade RS, od strane Milorada Dodika, nego su se opet zadovoljili popustljivosti, odnosno odlaganjem referenduma koji je bio samo skretanje sa tematike koja je u tom govoru našla uporište.

Sedmi stupanj kroz koji se prolazi prilikom ispiranja mozga je spoznaja krivice. Poslije dugogodišnjeg ispiranja mozga, priznanja krivica, nervni udara, momenata popustljivosti, žrtva gubi značenje krivice, ne zna šta je uradio pogrešno, i samo zna da je zgrješio, i da je kriv. To služi katilu da manipulira, odnosno da mjenja ili dopunjava praznine u krivici. Žrtva nakon toga dolazi do samouvjerenja da je njen sistem vjerovanja uzrok njegovog srama. To se oslikava svakodnovno u bosanskom društvu u kojem katil ima veće povlastice i uvažavanja od žrtve. Bosanske žrtve zbog toga nemaju svoje zastupnike, nego su prepuštene sami sebi. Niko ne vodi brigu o njima, a preko milion žrtava velikosrpske mašinerije je raseljen diljem svijeta, niko ih ne može povezati i osigurati im primjeran grupni povratak, a i oni koji se usude vratiti pojedinačno nailaze na nastavak ispiranje mozga.

Osmi stupanj je osloboditi se krivice. Prilikom ispiranja mozga žrtvi je nametnuta spoznaja njegove krivice, da on i nije toliko loš, da može da izbjegne svoje greške ako se ogradi i odustane od svog starog uvjerenja. Sve što žrtva treba da uradi je da obznani narodu da ljudi i institucije koje/i su povezane/i sa njegovim starim vjerovanjem nisu u pravu. Sa tom fazom žrtva je odbacila svoj stari identitet, i sad je na onom koji vrši ispiranje mozga da mu ponudi drugi, novi identitet. To se može najbolje oslikati kroz nesposobne "probosanske" političare, koji bez jasnog koncepta države, i suverenosti države na samo 51%, vode politiku kompromisa i ustupanja sa katilom. Također to se oslikava i na većini običnih bosanski građana koji pljuje po svemu državnom, boluje od jugonostalgije i nalaze utjehu u islamofobiji. Primjer Đ. Galijaševića i M.Filipovića, koji u tome prednjače. Jedan od najvidljivijih pokazitelja da je ispiranje mozga u završnoj fazi je odnos prema žrtvama etničkog čiščenja koje se nalaze na teritoriji Federacije BiH i razdor među, ako tako mogu reči, probosanskim strankama.

Deveti stupanj ispiranja mozga je napredak i harmonija. U ovom stupnju onaj koji provodi ispiranje mozga predstavlja novo vjerovanje, nije mu do ratovanja, maltretiranja i nanošenja zla. Cilj mu je prikazati da žrtva u novom sistemu vjerovanja može da uživa mir i ugodnost. Žrtvi ispiranja mozga se stim daje osječaj da je on taj koji mora da izabere šta je za njega dobro, i da je sudbina u njegovim rukama. Poslije gore navedenih osam faza ispiranja mozga, i kad je žrtva skroz povjerovala da nije nikog izdala, žrtva prihvata novi identitet, jer je tokom tih procesa uvidjela da je novi sistem vjerovanja sigurniji, i da joj taj sistem neće donijeti slom živaca. Ovu fazu ispiranja mozga možemo da vidimo u ležernoj politici probosanskih snaga, posebno kad je riječ o suverenosti države. Veliki broj je zamoren ispiranjem mozga tako da svakodnevna udaranja na suverenitet države od strane katila prolaze nezapaženo, a koji istodobno na svojoj strani svakodnevno dobija sve veći broj pristalica, koje bi podržale mirno razdruživanje i raspad Bosne, smatrajući da će im to donijeti napredak i harmoniju.

Deseta, i posljedna faza ispiranja mozga je zadnje priznanje i ponovno rođenje. Kroz ovu fazu žrtva sa novim identitetom, mora da da zakletvu novom sistemu, i da se kroz ritualnu ceremoniju završi njen prelaz iz starog u novi identitet. Oslikano kroz bosansku zbilju ta faza bi trebala da nastupi onda kad se ispune uvjeti za to, a to podrazumijeva nezavisnost genocidnog entiteta, da bi nakon toga usljedila srbizacija i prelazak na pravoslavlje onih koji su do te mjere ispranog mozga da su im faze pod broj devet vodilje budućeg života.

Autor: Alem Rešidović / BosnaBezOkova.com Nazad